BRANKO STOJKOVIĆ, pripadnik ZNG-a Bjelovarske vojne postrojbe
TEŠKE OPTUŽBE: ‘Pobijeni branitelji iz Kusonja su izdani… Nahranili su ih i nenaoružane poslali u smrt, a ja znam tko je to učinio!’
“Klasična “sačekuša”. Priče o velikom otporu naših dečki su samo priče… Nisu se imali s čim boriti… Pobili su ih kao glinene golubove”, tvrdi Branko Stojković, branitelj koji je bio na listi za odlazak u Kusonje
Svake godine u ovo vrijeme prisjećamo se mučkih ubojstava 20-torice hrvatskih branitelja u selu Kusonje. U čast ovim žrtvama napravljen je film, a da su uistinu žrtve, i to one prodane, doznajemo od Branka Stojkovića, tadašnjeg bjelovarskog branitelja koji se i sam našao na spisku za odlazak u akciju Kusonje. Spisak se, kaže, sastojao od 50 ljudi, ali su “nepodobni” izbrisani:
- Pod nepodobne, smatrali su one koji su razmišljali svojom glavom. Naravno da mi nije bilo pravo što “tajnu akciju” koja se planirala i uvježbavala četiri tjedna prije masakra, gleda cijeli grad! O toj akciji čak su govorili i mediji, npr. bjelovarski radio. Što se tiče samih priprema, one su sasvim javno održavane u dvorištu bivšeg SUP-a koji je tada pretvoren u stožer teritorijalne obrane. Glavni šef tog štaba bio je Stjepan Budinski, bivši član Saveza komunista i djelatnik JNA, a obuku je držao Stjepan Ivanić, major bivše JNA. Dakle, ljudi vrlo dobro upućeni u strategiju i tadašnje prilike. Ivanić nas je postrojio u tom dvorištu i probrao ljude koji su prikladni za odlazak u Kusonje. Odlučeno je da u akciju idu 4 grupe po 5 ljudi, i to oni koji su se međusobno dobro poznavali. Nije mi bilo jasno niti zašto se ide u Kusonje koje su bile potpuno nevažne, svega par običnih kuća, dakle, o nekakvim četničkim uporištima ni govora. Bio sam među prvima koji su obukli uniformu i želio sam se boriti za čistu, pravu stvar. Međutim, proglasili su me nepodobnim, suradnikom KOS-a, antihrvatom i tko zna čim sve ne i nas nekolicinu maknuli sa popisa za akciju Kusonje – kaže Stojković i u nastavku objašnjava zašto “njegova istina” o Kusonjama ne može već više od dvadeset godina ugledati svijetlo dana:
- Mučno mi je kad gledam vijence i svijeće svake obljetnice, jer oni koji o mojim pobijenim suborcima sada pričaju herojske priče, kumovali su njihovoj smrti. Ti dečki su prije odlaska na teren dobili samo uniforme, ali ne i oružje. Priče kako su tamo otišli borbenim vozilom i dobro naoružani su lažne. Ja sam ih otpratio, otišli su autobusom Čazmatransa, naoružani samo lovačkim oružjem. Pitao sam pokojnog Maria Posarića “pa, čovječe, gdje ti je oružje?” Kazao mi je da je uzeo očev vojni karabin… Markić Tadija ponio je pun ruksag bombi “fitiljača”… S tim u borbu? Naročito me boli to što su prije akcije odvedeni u hotel Central na ručak. Nahranili su ih, pa poslali u sigurnu smrt – doznajemo od Stojkovića koji tvrdi da njegovi suborci nisu upali u četničku klopku:
- Ni slučajno. Pobijeni su modernim oružjem koju je tada imala JNA, dakle, oni su ih pobili. Sve je dio plana… U to vrijeme, vrhovni zapovijednik JNA bio je Stipe Mesić koji je sjedio na dvije stolice. On je to morao i mogao spriječiti. Ali, ne krivim samo njega – objašnjava Stojković i iznosi teške optužbe:
- Lista poginulih je lažna. Poginulo je 18, a ne 20 branitelja. Dvojica koja su preživjela su rođaci, Luka i Stipo Pranjić. Oni su se nakon masakra izgubili i nitko ih nije vidio sve do pada vojarne u Bjelovaru. To je zato jer su bili u milosti svojih zapovijednika i nadređenih, sve redom bivših Titovih učenika. Znam da ih je spasio Mile Ćuk, bivši načelnik SZUP-a koji je već ‘92. postao general za kojeg se zna da je “koketirao” sa JNA i KOS-om. On je šogor preživjelog Stipe Pranjića. Gore spomenute Stjepana Budinskog te Stjepana Ivanića također, smatram vrlo odgovornim za slanje tih, gotovo nenaoružanih ljudi, u smrt. Želim naglasiti kako su umjesto ove dvojice preživjelih, podmetnuta i sahranjena dva leša potuno nepoznatih ljudi. Općenito gledano, Kusonje se nisu trebale dogoditi, jer u njima ni prije, ali ni poslije tog pokolja nije bilo ratnih djelovanja. Ta njihova jedinica najnormalnije je prošla kroz okupirani Pakrac i nitko ih nije dirao. A onda su došli u Kusonje gdje su ih čekali u svojevrsnom tunelu, s lijeve i desne strane su brda… Opkolili su ih sa svih strana, satjerali u tu kuću i pobili ih. Klasična “sačekuša”. Priče o velikom otporu naših dečki su samo priče… Nisu se imali s čim boriti… Pobili su ih kao glinene golubove. Želim i da javnost zna kako sam iste večeri okupio ljude u želji da odemo do mjesta krvoprolića, međutim, Budinski mi je slagao da je tamo poslao specijalce iz Lučkog! I sami znate, pronađeni su u grobnici nakon četiri mjeseca… Zbog ove izdaje koju godinama pokušavam objelodaniti stalno sam u nevolji i napadaju me sa svih strana. Čak me i preživjeli Pranjić pokušao ubiti pištoljem, policija zna sve o tome. Sve je bio plan ratnih mešetara, bilo im je samo do izazivanja kaosa i uzimanja ratnog plijena. Mi, koji u tome nismo sudjelovali, već godinama smo meta – podijelio je s nama Stojković koji na datum obljetnice masakra u Kusonjama, uz tugovanje za svojim suborcima, slavi svoj novi rođendan i koji se, kako kaže, ne miri s činjenicom da nije jedini upoznat s detaljima ove tragične, ratne priče:
- Šute jer su potkupljeni. Mirovine, stanovi, sve je to zataškalo činjenicu da smo žrtvovali svoje ljude. I meni su nudili lažnu mirovinu, ali odbio sam – završio je svoju stranu priče Branko Stojković.
Izvor: Dnevno.hr
www.dnevno.hr
Snježana Vučković |
